S druge strane imamo trenere koji rade u uvjetima u kojima rade i za honorare za koje rade. U većini slučajeva oni su i pedagozi, psiholozi, ekonomi, fizioterapeuti i slično. Drugim riječima najmanje treneri. Kada smo kod trenera treba napomenuti da postoje 4 vrste trenera:
- Edukativni trener
– Fokus na učenju, razvoju vještina i razumijevanju sporta.
– Naglasak na procesu, ne rezultatu. - Takmičarski trener
– Fokus na rezultatima, pobjedama, taktičkim rješenjima i učinku.
– Visoki zahtjevi, jasni ciljevi. - Pedagoški trener
– Fokus na odgoj, vrijednosti, karakter, ponašanje.
– Gradi odnos i “ljudsku stranu” sporta. - Menadžerski / Organizacijski trener
– Fokus na vođenju ekipe, planiranju, logistici, komunikaciji sa roditeljima i klubom.
– Koordinira sve elemente ekipe
Svaki od ovih modela ima svoje loše i dobre strane ali je vrlo važno u kojem uzrastu koji trener vodi ekipu. Npr. Jako je loše da mlađe uzrasne kategorije vodi takmičarski trener što je kod nas veoma česta pojava. Da paradoks bude još veći takvi treneri vode ekipe i u netakmičarskim kategorijema.
S druge strane za razumiti je i trenera s obzirom da je trend, htjeli mi to priznati ili ne, samo rezultat na semaforu. Dali si izgubio ili pobjedio. Sve je crno ili bijelo. Rijetko ko vidi mnoge nijanse koje se nalaze između ove dvije boje. Kao i u slučaju roditelja, ufilmaju se u seniorski nogomet i tu nastane jedan raspad sistema. Djeci se obračaju sportskim riječnikom i terminologijom koja apsolutno nije prikladna tom uzrastu. Rezultat toga: šum u komunikaciji, sa djecom a posljedično time i sa roditeljima. Jednostavno, ne razumiju se, kao da ne pričaju istim jezikom.
ZAKLJUČAK: Trenerski posao je jako human i dobar ali u isto vrijeme i dosta zahtjevan i odgovoran. Zahtjeva konstantnu koncentraciju jer se radi sa živim ljudima, pažnju, edukaciju i slično. A svi bi bili treneri i svi znaju kako treba igrati, koju taktiku, prvu postavu, zamjene i slično. Educirani treneri znaju koliko je tu nijansi koje čine razliku.
Ja sam završio Nacionalnu i UEFA C i B licencu. I znam sa kakvim sam znanjem, da ne kažem predrasudama, došao a sa kakvim sa znanjem otišao. A gdje su još UEFA A, Prof; YOUTH i slične specijalizirane edukacije koje zahtijevaju ogromno odricanje, energiju, vrijeme, novac i odsustvovanje iz kuće. Spavanje po hotelima, treniranje po kojekakvim uvjetima i slično. I onda na kraju čuju ” znam ja, igrao sam ja lopte”. Pošto sam u bio i jesam u raznim ulogama u sportu mislim da je problem u manjku i lošoj komunikaciji.
Kao što smo spominjali kod roditelja da su u začaranom krugu tako su u istom položaju i treneri. Obično rade u zakupljenim terminima na terenima gdje se treninzi i ekipe smjenjuju kao na traci. Imaju svojih sat- sat i pol gdje moraju da organizuju sve. Od presvlačenja, postavke treninga, treninga do što bržeg kupljenja rekvizita i stvari. Jer naredna ekipa već čeka spremna na rubovima terena. I gdje je tu komunikacija ? Gubi se jer se nema vremena.
Roditelji kupe brzinski djecu, jer su i oni već u 12 stom radnom satu i samo čekaju da dođu kući. Komunikacija se svodi na viber grupne ili individualne poruke i to je najčešće sve. Nema iskrene i otvorene komunikacije na mjestima i u ambijentu koji priliči za takav vid razgovora. Moj apel trenerima koji, opet ponavljam dobro znam kakav posao rade, da nađu stvore vrijeme za bolju i efikasniju komunikaciju sa roditeljima. Pa makar na uštrb jednog mjesečnog treninga.
Napominjem i važnost kontinuirane komunikacije s obzirom da se radi o sportu kao živom materijom.
