A igrači. Oni samo žele da se igraju. Vole sport i natjecanje. Sanjaju dres voljenog kluba. Zamišljaju se na najvećim takmičenjima, pobjedničkim postoljima, daju gol u 90toj minuti… i čeznu za razumijevanjem. Od ostala dva člana sportskog trokuta.
A kako da dobiju razumjevanje od trenera koji ima grupu od 40 igrača. Veliki uspjeh je ako im i zapamti i ime. A igrači vole da ih se poštuje i cijeni. I ovo nisam rekao ja nego mnogi broj iskusnijih kolega sa kojima sa razgovarao u živo, slušao potkaste, čitao knjige i autobiografije. Igrači su isto živi ljudi, imaju svoju biologiju sazrijevanja…i isto su nestrpljivi u svom razvoju. Zato im je i potreban neko stariji, stručniji i iskusniji….da ih sasluša, razumije i usmjeri. Tačno tim redom, slušanje, razumjevanje i usmjeravanje. Ili prevedeno na religiozni riječnik vjera i strpljenje. Jer svaki period razvoja ima svoja pravila ponašanja. Zamjenimo li ili zanemarimo samo jedan segment sve pada u vodu. Odnosno proces biva sve teži.
Roditelji imaju ključnu ulogu u razvoju djeteta imaju u periodu od 8 do 14 godina. Narednih 8 godina ( od 14 do 22 godine ) trener je taj koji preuzima primat. Sama ova činjenica govori o važnosti stvari o kojima pričamo. Ako se sada vratimo u nazad vidimo od kolikog značaja je međusobno povjerenje i dobra komunikacija sva tri člana trokuta. Komunikacija puna aktivnog slušanja i razumjevanja. Jer brojka od 0,4% posto šanse da će se dijete profesionalno baviti tim sportom daje nam signal da trebamo voditi računa i životu nakon prestanka bavljenja sportom.
U omladinskim selekcijama ovi odnosi se još daju ”ispeglati” ali adolescentski period prelaska iz omladinskog u seniorski sport je posebno izazovan. Tu dolazi do izražaja minuli rad u sportskom trokutu. I tada suradnja mora bitina najvećem mogućem nivou. A dobri temelji se postavljaju mnogo ranije. Zabavu zamjenjuje obaveza. Ulazi se u ” novu kutiju”. Gdje pprijašnja pravila više ne vrijede. Od zvijezde ekipe u omladinskoj selekciji postajemo broj u seniorskoj ekipi. Nema više igre sa svojim vršnjacima. Sada se svlačionica dijeli sa svojim idolima čije postere imaju na zidu, kome su lopte skupljali iza gola, čijim su se potezima divili i probali ih kopirati. A očekivanja rastu, često na njihovim nejakim plećima. I tu im je najviše potrebna pomoć. Da ponovimo slušanje, razumjevanje, usmjeravanje.
ZAKLJUČAK: Nema krivih ni pravih. Svi rade najbolje što mogu u zadanim ( najčešće lošim ) uvjetima. Zato je bitno, prebitno, međusobno razumjevanje, uvažavanje i podrška. Svaki put kada se ukaže prilika, treba raditi na podizanju svijesti roditelja, trenera, sportista i sportskih udruženja, o ovoj činjenici. Moj prijedlog rješenja je komunikacija. Ali ne bilo kakva. Nego kontinuirana, jasna, konstruktivna i dvosmjerna. Naglasak stavljam na kontinuirana i dvosmjerna jer se na taj način grade odnosi. Naravno, na ugodnom mjestu i po mogućnosti ne u terminima utakmica kada su emocije jake. Znam da ovo u većini slučajeva zvuči kao utopija ali ovaj vid vidim kao rješenje za izlazak iz začaranog kruga.
Paradoks – dok sam se pripremao za ovaj razgovor sakupljao sam materijale vratio mi se kući sin sa državnog prvenstva u padelu. Pogodi koje mi je bilo prvo pitanje ? Jesi li pobjedio ? I na ovom primjeru možemo vidjeti koliko je teška ta uloga roditelja i koliko treba uložiti rada i truda da se napravi jedan zdrav balans.
