Koliko god pričali o ovoj dosta aktualnoj temi sve se svodi na dvije riječi: Sportski trokut. Odnosno o učesnicima u njemu. Podsjetimo, sportski trokut čine: roditelj, trener i igrač. I ja bih rekao da sva tri učesnika imaju podjednaku ulogu u razvoju igrača kao sportaša ali što je još važnije i zrele osobe. Ili kako je to lijepo rekao Ronaldo, naravno onaj pravi, ” Nogomet me naučio mnogočemu a ponajviše prevladavanju problema”. Pa da krenemo redom.
Često se zaboravlja da je roditelj ujedno i sponzor, kako djetetu tako i klubu. Istraživanja su pokazala da roditelj djeteta sportaša uzrasta do 12 godina godišnje izdvoji oko 1.500 eura. ( članarine, oprema, kotizacije, pripreme, turniri i slično ). Puta broj djece…Ozbiljna brojka. I ova činjenica se često zanemaruje ili u najboljem slučaju omalovažava. Nije tajna da se u sportskim krugovima roditelji nazivaju ”bankomatima”. I to nije problem ako škola, odnosno klub, imaju jasnu viziju razvoja i napretka djeteta. Kako sportskog tako i životnog.
Međutim, u praksi se često susrećemo sa djecom koja treniraju u grupi i do 40 igrača i trenira ih 1 trener. Napomene radi, po pravilima struke ide 1 trener na 12 do 15 djece. Drugo pitanje koje se postavlja kako i gdje smjestiti svu tu djecu koja dođu na trening? Koje vježbe im dati da rade kako bi trening iole imao nekog smisla? Jednostavno nemoguća misija. Sumirano, dobivamo prenatrpane grupe, preopteraćene trenera i dijete koje se najčešće osjeća KAO BROJ. A roditelji sve to ( debelo ) plaćaju. Na kraju im poruče ” trener trenira, sudac sudi, vi uživate”. Malo patetično, zar ne ?
S druge strane i oni se često ponašaju neprikladno. Dopuštaju da ih preuzmu emocije, gube razum i mjenjaju uloge. Postaju treneri umjesto roditelja a nisu educirani za to. Velika većina ih ne poznaje sport ni njihova pravila. Prije godinu dana polagao sam UEFA B licencu i jedan od testova mi je bio: Pravila nogometne igre – nadopunjeno izdanje 2024. Također, nedavno sam učestvovao na predavanju Irfana Peljte, našeg FIFA nogometnog sudije. Da vidite tih nijansi. Prekršaj ili ne, vraćanje po nekoliko puta iz svih mogućih uglova, jačina inteziteta, primjena najnovijih naputaka FIFA i UEFA i slično.
Nažalost ili na sreću sport se ubrzano mijenja i ona ”ma znam ja, igrao sam ja lopte” odavno više ne važi. Znači, ne poznaju dovoljno materiju a daju savjete. Naravno, iz najbolje namjere. Rezultat svega: dodatni pritisak na dijete koje vremenom gubi motivaciju. Pretpostavka je da dijete trenira jer voli sport. Uživa u njemu i rado odlazi na treninge i utakmice. Motivisano je i sretno. Međutim kada roditelj, opet ponavljam, iz najbolje namjere, dobacuje, sugeriše, gestikuliše, ”igra playstationa”, djete vremenom počinje da gubi motivaciju ali što je još gore i vjeru u sebe.
Jednostavno, izgubilo je osnovno pravo – PRAVO DONOŠENJA ODLUKE i počinje famozni strah od greške koji se često prenosi i na ostale dijelove života. Jednostavno, ne strpljivi su u tom procesu razvijanja i sazrijevanja i u najvećem dijelu svaki vid nogometa, odnosno takmičenja, vide kao seniorski. Što je totalno pogrešno.
ZAKLJUČAK: Linija između podrške i pritiska je jako tanka. Dijete treba roditelja a ne još jednog trenera. Roditelji imaju ogromnu odgovornost i na tom putu trebaju pomoć. Stručnu pomoć. Koju najčešće i ne znaju da trebaju jer su u začaranom krugu posao – škola – trening – utakmica.
Smatram da je i sama priča na ovu temu dobar početak. Organizacija više edukacija, seminara, okruglih stolova gdje bi se čuo i njihov glas dalo bi rezultate. Barem bi se krenulo od nečega.
